Close
INTERVJU: Vladimir Pištalo, pisac: Ne plašim se da ćemo pisce razmaziti nagradama

Jedna od najvažnijih stvari koje smo dogovorili s Kongresnom bibliotekom u Vašingtonu jeste da se ubuduće knjige srpskih savremenih pisaca i klasika štampane na latinici neće voditi kao „hrvatska literatura”. Time je ispravljena višegodišnja birokratska nepravda, kaže Vladimir Pištalo

Prošlo je gotovo godinu dana od kada je Vladimir Pištalo postao najpre vršilac dužnosti, a nedavno i upravnik Narodne biblioteke Srbije. Pištalo, jedan od naših najznačajnijih savremenih pisaca, bio je dugogodišnji profesor svetske i američke istorije na Koledžu Beker u Masačusetsu.

Posle tri decenije života i rada u Americi vratio se u Srbiju, prihvatio direktorsko mesto s jednom od najvećih ambicija – da na Kosančićevom vencu, mestu gde je u aprilskom bombardovanju 1941. srušena Narodna biblioteka, inicira podizanje novog zdanja.

S kakvim osećanjima u pogledu ostvarenih i nekih još neostvarenih zamisli završavate godinu koja je na izmaku?

Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, zajedno sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti i Narodnim muzejom dovršili smo digitalizaciju Miroslavljevog jevanđelja. Režiser Boris Miljković je, povodom tog događaja, uradio kratki film koji će, na vizuelno jedinstven način, sačuvati taj proces za buduće generacije. Izabran je najpovoljniji proizvođač za izradu svih projekata i elaborata za rekonstrukciju i proširenje bibliotečkog depoa.

Bez proširenja depoa mi jednostavno ne možemo da radimo svoj posao. Nabavili smo i montirali kompakt-police. Rekonstruisali smo termotehničke instalacije u visokom prizemlju. Ugradili smo savremeni IP video-nadzor. Započeli smo osavremenjivanje CIP službe. Ulažemo u potrebnu opremu za digitalizaciju i radimo na virtuelnoj biblioteci srpskih rukopisa. Pored toga, potpisali smo ugovore o saradnji s kulturnim društvima „Prosvjeta” iz Beča, „Prosvjeta” iz Mostara, „Prosvjeta” iz Zagreba i „Srpskom samoupravom” iz Budimpešte. Jedan od najvećih pisaca koji je pisao na našem jeziku, Vladan Desnica, bio je i kompozitor.

S profesorkom Ivanom Pricom i njenim sjajnim mladim muzičarima izveli smo premijerno Desničine kompozicije u Narodnoj biblioteci Srbije. Koncert smo nazvali Muzika Ivana Galeba. Sastav publike je bio sjajan, a jedan kolega mi je jednostavno rekao: „Osećao sam se kao gospodin.” Koncert i izložba o Desnici su se iz Beograda preselili u Kulturni centar „Miloš Crnjanski” u Novom Sadu. Odatle idu u Banjaluku pa u Kulu Jankovića u Islamu Grčkom. Ponosni smo što će na inicijativu Narodne biblioteke Srbije jedna beogradska ulica uskoro nositi ime jednog od najvećih pisaca koji su ikad pisali na našem jeziku – Vladana Desnice.

Jedan od vaših najambicioznijih planova za naredne godine jeste podizanje zgrade biblioteke na Kosančićevom vencu, koja je srušena u bombardovanju 6. aprila 1941. godine. Istovremeno, prošlo je i više od jednog veka od kada je zgrada na tom mestu podignuta, takođe 6. aprila 1920. godine. Kako je zapravo zamišljen taj projekat i koliko je odmakao od ideje? Koji bi bio rok izgradnje, koji fond bi činio sadržaj te zgrade?

Digitalizaciju Miroslavljevog jevanđelja i film Borisa Miljkovića o digitalizaciji, solarne panele, književnu nagradu i proširenje depoa dugujemo stalnoj podršci Ministarstva kulture i ministarke kulture Maje Gojković. To su sve veoma važni projekti. Ministarstvo kulture je odobrilo i sredstva za javni konkurs za arhitektonsko rešenje obnove zgrade na Kosančićevom vencu. Varšavu je, isto kao i Beograd, uništio general Ler. Za Poljake je bilo pitanje ponosa da obnove svoje zgrade onako kako su izgledale pre rata.

Školjka zgrade bi bila onakva kakva je bila pre 6. aprila 1941. Unutra bismo imali memorijalni centar, sa zidom sećanja koji bi pričao priču o jednom od najvećih kulturcida u Drugom svetskom ratu. Na Kosančićevom vencu je izgorelo pola miliona knjiga koje su odražavale iskustvo na prostoru od Venecije do Konstantinopolja. Nestalo je oko 1.500 rukopisnih knjiga od 12. do 17. veka, stare štampane knjige, pojedinačne vredne biblioteke, katalogizacija i kompletna periodika. Tu je dobrim delom uništeno nacionalno sećanje. Paljenje knjiga predstavlja zločin protiv mašte. Ali, zločin protiv mašte ne sme biti zločin protiv nade. Zato moramo obnoviti to mesto.

Uništena biblioteka je napravljena na mestu rimske vile. U podrumu bi se u staklu videli rimski temelji Beograda. Ispred zgrade bi gorela večita vatra. Tu bismo leti, kao i sada, imali književne večeri. Deo stalne izložbe bio bi posvećen srpskim srednjovekovnim knjigama iz fonda biblioteke. Deo prostora bismo simbolično posvetili restauraciji starih knjiga. Ne bismo samo obnovili zgradu već bi u njoj permanentno obnavljali našu kulturu. Pored toga, u Beogradu ima oko pedesetak legata, uglavnom nedostupnih javnosti. Ako bismo izlagali po jedan legat mesečno, imali bismo materijala za četiri godine.

Memorijalni centar bi, kao Janus, bio okrenut i prošlosti i budućnosti. Na spratu bi bila sala s pogledom preko krovova na Ušće (Vladimir Velmar Janković je pogled s Kalemegdana nazvao „evropski pogled”). U toj sali jedna zemlja bi svakog meseca predstavljala svoju kulturu. Kada bi čovek iz Tokija došao u Beograd, poželeo bi da poseti to impresivno mesto kulturne razmene koje govori o stradanju i uskrsnuću grada.

Platon je rekao da razume zašto se deca plaše mraka, ali da ne razume zašto se odrasli ljudi plaše svetla. Andre Malro je Narodnoj biblioteci Srbije poklonio rukopis svoje knjige o Pikasu. Tom prilikom je napisao: „U sudbini vaše biblioteke vidim sudbinu naroda kome su kultura i sloboda jedno.”

Pre nekoliko meseci boravili ste u Emiratu Šardža na bibliotečkoj konferenciji. Koja su najzanimljivija iskustva koja ste čuli od vaših kolega iz sveta?

Onlajn posete su svuda premašivale fizičke. Irske kolege su nam govorile o njihovim iskustvima crowdsourcing, što je zajednički naučni rad u kom učestvuju ljudi koji nisu stručnjaci. Uz pomoć čitalaca locirane su stare fotografije iz 1890, identifikovani su ljudi i predeli. To je prava demokratizacija naučne i bibliotečke aktivnosti. Nova biblioteka u Šarži zove se Kuća mudrosti, po nekadašnjoj biblioteci u Bagdadu. Možda o Emiratima ne razmišljate kao o mestu gde žive Srbi, ali tamo žive naše porodice s decom. Dogovorili smo se da osnujemo srpsku dečju biblioteku u Šarži. Uskoro ćemo im poslati dvesta dečjih knjiga. Razgovarali smo o tome da Beograd postane počasni gost Kuće mudrosti.

Živeli ste oko tri decenije u Americi, predavali ste svetsku i američku istoriju na Koledžu Beker u Masačusetsu. Koja je iskustva iz rada američkih biblioteka moguće preneti na rad u Narodnoj biblioteci Srbije?

Mi smo pre svega nacionalna institucija. Za ovih devet meseci posetio sam biblioteke u Kragujevcu, Čačku, Nišu, Zrenjaninu, Novom Sadu, Kruševcu, Golupcu, Kladovu, Kuli, Ibarskom Kolašinu na Kosovu, Prizrenu, Han Pijesku, Banjaluci. Narodna biblioteka ne prestaje da snabdeva knjigama biblioteke van Srbije. Istovremeno, kod nas su održani Molijerovi dani, dvestogodišnjica Dostojevskog, pri poseti kolega iz Rusije, nacionalni Dan Rumunije i nacionalni Dan Egipta, organizovali smo izložbu o pesniku Polu Selanu, zajedno s ambasadama Austrije i Rumunije, organizovali smo izložbu o antisemitizmu i rasizmu s ambasadom Švedske.

Od ambasadorke Velike Britanije dobili smo poklon u znak sećanja na savezništvo u dva svetska rata, hero’s puppy, navodno jedini takav van Velike Britanije. S ambasadom Izraela potpisali smo koizdavački projekt priča Eliaazera Papa, multilingvalnog pisca našeg porekla koji živi u Jerusalimu.

U Americi biblioteka nastoji da što više pođe prema svojim čitaocima. To radimo i mi. U okviru projekta „biblioteka van biblioteke” naši suveniri su prisutni u knjižarama Delfi. Razvijamo novi vizuelni imidž, koji čine Miljkovićev spot o biblioteci (pored filma o Miroslavljevom jevanđelju) i alternativni logo koji rade Slavimir Futro i njegovi studenti. Umetničke slike i skulpture koje pripadaju NBS letos će biti dostupne posetiocima u galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti.

Jedna od najvažnijih stvari koje smo dogovorili s Kongresnom bibliotekom u Vašingtonu jeste da se ubuduće knjige srpskih savremenih pisaca i klasika štampane na latinici neće voditi kao „hrvatska literatura”. Time je ispravljena jedna višegodišnja birokratska nepravda.

Pandemija kovida 19 u velikoj je meri izmenila naše živote, navike… Kako se realno odrazila na rad Narodne biblioteke Srbije? S obzirom na to da su se studenti vraćali kućama, da li je u tom smislu bilo promena kada govorimo o članstvu u odnosu na prethodni period, pre korone?

Naše članstvo palo je na jednu desetinu. Kao i druge biblioteke, imali smo više digitalnih korisnika nego realnih. Svi naši programi i čitanja prenošeni su i onlajn. U nekoliko srpskih gradova osnovane su biblioteke u kovid bolnicama. Knjiga je sa svojim čitaocima doslovno bila i u dobru i u zlu. Iskreno se nadam da će studenti koji su, u doba kovida 19, izgubili naviku da uče u biblioteci, tu naviku opet steći.

U jednom od intervjua ste izjavili da biste uveli književnu nagradu za najbolju knjigu koju bi davali pisci piscima. Da li bi pisci bili objektivniji jedni prema drugima u odnosu na kritičare?

Jedan prijatelj mi je rekao da je roman pisao dve godine i da bi za taj period pristao da prima platu čistačice. Ne plašim se da ćemo pisce razmaziti nagradama. Deset afirmisanih autora, koji su dobili najveća priznanja, glasaće za svoje kolege. Glasovi će se sabirati kao kod Nagrade „Meša Selimović”. Svako od njih će, svojim imenom i prezimenom, stajati iza svog izbora.

Danas je jedna od gorućih tema svakako ekologija. Da li vam je poznat projekat Biblioteka budućnosti 2114. godine? To je projekat prema kome bi svaki od proslavljenih pisaca prilikom primopredaje rukopisa u jednoj šumi kraj Osla zasadio drvo od kog će kroz 100 godina biti napravljen papir za njegovu knjigu. Šta mislite da li bi u nekoj varijanti ovakva akcija bila izvodljiva i kod nas?

Pošumljavanje je odlična ideja. Ne samo u Oslu već u svim gradovima i mestima Srbije. U dolazećoj godini na krov biblioteke stavićemo solarne panele.

Vi ste pre svega poznati kao pisac. Imali ste dugogodišnje profesorsko iskustvo. Sadašnja direktorska pozicija ima najformalnije obličje. Šta je udobno, a šta neudobno u „odelu i fotelji”?

Težište pisca je u njegovom radu. Pripremam roman za sledeću godinu. Roman će se zvati Pesma o tri sveta. Biće pisan u prvom licu iz ženske perspektive. Dešavaće se u 17. veku, a počeće u Perastu. Istovremeno, moj roman Tesla, portret među maskama preveden je na još dva jezika, na italijanski i na kineski.

Dodaj komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *