Close
Nenad Šaponja: Prezirati sve što nas ograničava

Duboko vjerujem da se knjige pišu same, na nama piscima je samo da ih prepoznamo i sprovedemo u ovaj svijet

Novom knjigom “A Brisel se da prehodati lako” Nenad Šaponja, ugledni novosadski književnik, izdavač i psihijatar, proispituje suštinu života i esencijalna pitanja ljudskog bivstvovanja. Ovu darovitu knjigu nedavno je objavio novosadski SAJNOS.

Nenad Šaponja je rođen 1964. u Novom Sadu. Bavio se različitim poslovima – ljekara, psihijatra, televizijskog autora, slobodnog kritičara i sekretara društva pisaca, a 2002. je osnovao izdavačku kuću “Agora”. Piše poeziju, esejistiku i prozu. Knjige pjesama: “Ðokonda”, “Odrazi varke”, “Očevidnost”, “More”, “Četiri poeme”, “Slatka smrt”, “Postoji li dodir tvoje duše?”. Knjige eseja i kritika: “Bedeker sumnje”, “Autobiografija čitanja” i “Iskustvo pisanja”. Sastavio je i nekoliko antologija: “Antologija savremene novosadske priče”, “Antologija stare novosadske priče”, “Prosvetina knjiga krimi priče”, “Pavle Ugrinov”. Zastupljen u različitim antologijama i izborima poezije. Dobitnik nekoliko književnih nagrada. Živi u Novom Sadu.

Kako je nastajala vaša dnevničko-putopisna knjiga “A Brisel se da prehodati lako”?

– Sama od sebe. Uvijek vodim neke bilješke, manje dnevničke, više poetske, no kada su mi nekoliko puta iz Danasa i Vremena naručili dnevnike sa putovanja u Budimpeštu, Buenos Ajres i Istambul, stvar je sama počela da se sklapa, pa i kada sam išao na druga mjesta, uglavnom književnim i izdavačkim poslovima, vodio sam zabilješke tog tipa. Tekst je imao gravitaciju da privuče druge tekstove. Kako se putovalo, sticajem okolnosti, u kratkom vremenu do Frankfurta i Geteborga, a zatim i do Emirata, Indije, Jerusalima i Pekinga, relativno brzo, nastala je konktretna knjiga. Putovalo se i drugdje, ali književna gravitacija je povezivala baš ova mjesta. Dakle, nije bila moja ideja da je pišem, već njena da bude napisana. Duboko vjerujem da se knjige pišu same, na nama piscima je samo da ih prepoznamo i sprovedemo u ovaj svijet. A u stvarnosti, obradovale su me i vijesti da su neki ljudi, baš zbog čitanja tekstova o Buenos Ajresu i Istambulu, otišli u te gradove da ”provjere moje tvrdnje”.

Kao uzor za ovu knjigu navodite “Embahade” Miloša Crnjanskog. Možete li pojasniti?

– “Embahade” su jedan od mojih omiljenih vodiča za putovanja. Njemačka i Italija, u koje često odlazim, najpriličnije su mi osvjetljene kroz rukopis Miloša Crnjanskog. Pisac stvari vidi dublje, suštastvenije i trajnije od turističkih vodiča. Iako nijesu pisani iz književnih razloga, već u diplomatske i druge informativne svrhe, ovi zapisi našeg najpoetičnijeg romanopisca, sasvim sporedni u njegovom književniom opusu, pokazuju nam kako pisci gledaju na stvari, šta jeste bitno i šta ostaje kao bitno. Pisac, a samim tim i njegov čitalac, ne mogu da se zadovolje stereotipom putovanja koji je namijenjen za turiste. Oni moraju da vide i dalje i dublje, oni preziru sve što ih ograničava.

Ono što spaja putopise u ovoj knjizi su putovanja zbog knjiga i pisaca. Knjige su povod putovanja, a opet kao plod tih putovanja nastala je i ova knjiga. Kako vi vidite sebe u tom magičnom knjiškom putu?

– Za razliku od Crnjanskog, koji je u “Embahadama” putovao u diplomatske svrhe, ja sam kroz ovu knjigu putovao iz književnih razloga. To je spoljašnji okvir, razlog puta. Ali ono što je nama bitno, jeste unutrašnja percepcija stvari. Koji to spektar emocija i percepcije može da vas dovede da se na drugom mjestu osjećate kao kod kuće? Magiju, kao i uvijek više čine ljudi nego mjesta, i zaista treba imati sreće, pa na različitim mjestima u svijetu, samim po sebi intrigantnim, sretati ljude koji nose u sebi energiju druge vrste, onu koja se tiče književne percepcije svijeta. U kondenzaciji te dvije vrste otkrića, posebnih mjesta i posebnih ljudi, sa mojim unutrašnjim književnim iskustvom nastala je ova knjiga.

Naravno, upravo zbog tog “unutrašnjeg književnog iskustva”, čitalac “Brisela” bi mogao da pronađe čitavu biblioteku drugih, sasvim posebnih knjiga koje su rasute ili prizivane u njenom tekstu.

U knjizi “A Brisel se da prehodati lako” kažete: “pisci putuju da bi stigli u sebe”. Kako su putovanja uticala na vas?

– Iskreno, svaki put sam dolazio tamo gdje sam već bivao, čak i kada sam u taj grad, tu zemlju, odlazio po prvi put. Čitanje čovjeku pravi jednu mrežu svijeta koje i nijeste svjesni i vi se kroz prostor krećete kao kroz knjige u kojima ste već bili. Uz pomoć knjiga idete i kroz vrijeme. Upravo je ta čarolija ono što sam želio da podijelim sa svojim čitaocima. Putovanje na drugo mjesto je uvijeki putovanje ka sebi. I to onom sebi koga bolje, preciznije, jasnije i tačnije vidite. I ne samo sebe, već i svoje okruženje, svoju državu i konstalaciju u kojoj ona funkcioniše. I to kako u sadašnjosti, tako i istorijski. Skoro po pravilu, negdje daleko sasvim lako prepoznate mjesto onog poovskog “ukradenog pisma” koje vam je potpuno nevidljivo stajalo u kući u kojoj živite godinama. Negdje drugde, kao magijom pucketanja prstiju, vidite slike i shvatite stvari koje su vam se do tada činile neprozirne i zamršene. Zato se i putuje.

Tako gledajući na stvari, putovanja vam dođu skoro k’o redovna hiigijena duše.

Vaša nedavno objavljena pjesnička knjiga “Izgledam, dakle nisam” suštinski pripada ovom dnevniku putovanja. Na koji način?

– Obje knjige su nastajale u isto vijeme, imaju istog pisca, a žanr im je potpuno drugačiji. Svaki žanr ima svoju prednost ako uspijete da dođete do njegove cjelovitosti. Imam utisak da sam ispričao dvije potpuno različite stvari koje su me svrbjele iznutra, i sada sam što se toga tiče miran. Obje ptice su izletjele iz gnijezda, znači znaju da lete, a gdje će stići, vidjećemo.

Putopis iz Argentine, Buenos Ajresa posebno je poetičan. Postoje li posebni razlozi za to?

– Osim što je daleko, Buenos Ajres je na zadivljujući način i drugačiji i isti sa nama. Ispod Južnog krsta izoštravate pogled na stvari. Iako pojavno drugačija, to je kultura koja nam je veoma bliska. Nanosi Rimske imperije duboko su u nama bez obzira da li smo svjesni toga ili ne. Kada odete tamo, može vam se desiti da kroz tuđu pojavnost otkrijete i svoju vlastitu prošlost. A dugačka putovanja su i inače način da sebe vidite jasnije.

Pišući o Istanbulu napominjete da život intelektualca u nevjerovatno komplikovanom sistemu kakav je turski zahtijeva duboku samosvijest. Zašto?

– Čudna je to zemlja. Pogotovo za nas iz Srbije koji odrastamo i živimo sa potpuno pogrešnim stereotipima o njoj. Često živimo u vremenima Muse Kesadžije i Kraljevića Marka. A to je tek jedan nivo svega. Čim stignete u Istanbul, osim fascinantne sadašnjosti i geografije, ne možete da ne osjetite višemilenijumski dah istorije podjednako kao i osvježavajući vjetar sa Bosfora. Ta istorija, vizantijska i osmanska, i savremena turska, puno su kompleksnije nego što ih naše poimanje stvari može vidjeti. Vi, sa ovih naših balkanskih prostora, vidite da postoje duboke kulturne veze među nama. A osim bogatih nanosa istorije, vidite i komplikovanu političku sadašnjost. Jedan moj poznanik, poznati turski novinar i pisac Džan Dundar, rekao nam je kako Tursku vidi kao voz sa dvije lokomotive, jedna vuče na Istok, druga na Zapad. Napeta politička situacija turskim piscima kao da baš odgovara, imaju mnogo toga za ispričati, imaju često nevjerovatne okvire za svoje priče.

Putopis iz Šarže, Emirati, otkriva velike izdavačke ambicije ove arapske zemlje. Kako zapravo izgleda savremena književnost Ujedinjenih Arapskih Emirata?

– Oni se trude da pomognu ukupnoj arapskoj književnosti da bude vidljivija. Uz tradicionalna jaka tržišta knjiga u arapskom svijetu, poput onih u Egiptu i Libanu, i ova, relativno mala zemlja, po prostranstvu i broju stanovnika, pokušava da se nametne i kao centar arapske knjige, ali i kao mjesto susreta Istoka i Zapada u izdavačkoj industriji. Znajući za važnost fenomena knjige i u budućem svijetu u Šarži žele da imaju, nakon Londona i Frankfurta, po svim parametrima najvažniji svjetski sajam knjiga. Dakle, pored svih čudesa materijalne kulture izniklih iz surovog pustinjskog pijeska, oni znaju da je taj nematerijalni biser, sakriven u koricama knjige važan i da ga treba njegovati. Takve riječi sam čuo lično, i to od njihovih vladara. Šeiku od Šarže je sasvim normalno da prisustvuje i učestvuje na književnim večerima.

Pominjete da ste sa Vladom Pištalom prisustvovali u Visokim Dečanima otvaranju ćivota Stefana Dečanskog, oslijepljenog i zadavljenog kralja. Kakve utiske nosite?

– U Visoke Dečane treba otići da bi vidjeli ko ste, odakle ste i gdje ste danas. To je mjesto na kome je svojevremeno i Deniken tražio dokaze za svoje teorije po kojima su nas posjećivali vanzemaljci. U Dečanima se i meni priča iz djetinjstva i iz knjiga poklopila sa stvarnosnom, tamo viđenom. To je mjesto velike mistične snage. To je naša kuća, nesumnjiva osa za druga putovanja.

Ono što vi radite sa knjigama srpskih pisaca u svijetu je kako kažete “vrsta dubinske propagande” i suštinske promocije sopstvene kulture. Kako vi lično doživljavate vašu kulturnu misiju?

– Pokušavam koliko mogu da povežem naizgled nepovezivo. Tražim razloge tamo gdje ih drugi ne vide. A kontekst našeg društava jeste takav da ih ne zanima ta “dubinska propaganda”. Imam utisak da nijesmo kultura koja se pametno sabira i umnožava, već se bahato razbacujemo sa vrijednostima i ljepotama kao da ćemo ih uvijek imati. Kada čovjek vidi toliku količinu neracionalnosti oko sebe, a gdje bi sebe onda mogao da vidi nego u donkihotovskoj ulozi?

Izdavaštvo u svijetu je daleko ozbiljniji biznis nego na ovim prostorima. Fascinantne su cifre koje pominjete: na primjer u Kini je normalno da knjiga ima 200 izdanja ili 17 miliona primjeraka. Kako se u globalu razvija izdavaštvo i gdje smo mi, iz bivše Jugoslavije, na toj mapi?

– To je mapa na kojoj moramo da se izborimo za svoje postojanje. Mapa književnog predstavljanja nije uvijek ista onoj geografskoj. Neke geografski male zemlje, na književnoj mapi su ogromne, a neke velike, pak, nesrazmjerno male. Sve zavisi od nas samih, kako dara i talenta naših umjetnika, tako još više i od spremnosti naših država da prošire svoju vidljivost na ovaj način. Recimo, hiperracionalan pristup naših nekadašnjih sunarodnika Slovenaca, pokazuje nam na jedan od puteva kojim se može ići.

Čini mi se da je to lijepo i podsticajno. Možete biti fizički i geografski mali, a postati veliki i važni ako imate unutrašnje potencijale, ako znate šta hoćete i spremni ste da idete prema tome. Književnost nam uveliko govori kako svijet konačnih stvari nije jedini. I tu činjenicu uvijek treba imati na umu.

Turska je izdavačka velesila

Kažete da je tursko tržište knjiga impresivno, te da je u Turskoj najčitanija knjiga “Mali princ”. Je li savremena turska književnost veliko iznaneđenje za svijet izdavaštva?

– Kada sam svojevremeno upoznao Nermin Molaloglu iz istambulske Kalem agencije, fascinirala me je činjenica da je za deset godina ona sama prodala preko 1600 naslova turskih autora u svijetu. Turska književnost, vidimo danas, nije samo Orhan Pamuk, njena perjanica, već i niz drugih pisaca, i klasičnih i savremenih, koji polagano zauzimaju svoje mjesto u lektirama čitalaca širom svijeta. Nermin je otkrila za svijet čitav jedan nepoznati književni kontinent.

A za mene lično, otkriće je bio svijet turskog izdavaštva. Posjetio sam više od 30 izdavačkih kuća, onih najvećih, od preko 2200 koliko ih tamo djeluje. Izdaju 50 hiljada novih naslova godišnje (da uporedimo: u Jugoslaviji je 1989. godine izašlo oko 14,5 hiljada novih naslova, a danas u svim zemljama bivše Jugoslavije, izađe ih 7 do 8 hiljada), u ukupnom tiražu od preko 350 miliona, oni su 11-ti u svijetu po broju novih naslova. Ono što zadivljuje, jeste posvećenost tih ljudi poslu, želja da najvažnije knjige svjetske literature budu dostupne turskim čitaocima na najbolji mogući način.

Dodaj komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *